Muslimani imaju i nekoliko blagdana, a najveći su ramazan-bajram, kurban-bajram i mevlud. Ramazan je mjesec posta i molitve, a naredio ga je sam Muhamed pejgamber za pokoru ljudskih grijeha. Musliman osim ramazana nema posta te može u svako doba jesti sva jela i piti sva pića koja mu nijesu inače zakonom zabranjena. Ramazan ne pada uvijek u isti dan i u isto doba godine; svaki sljedeći ramazan počinje deset dana prije nego što je prošli bio. Prema tomu može ramazan biti u proljeću, ljeti, jeseni i zimi, a traje uvijek trideset dana, to jest od mlađaka do mlađaka.
Kako naši muslimani imaju mjesečnu godinu sa 360 dana, pa pošto ramazan pada svake godine deset dana prije nego što je prošle godine bio, naravno je da će za trideset i šest godina pasti ne samo u isto doba godine, nego i u isti dan u koji je prije trideset i šest godina pao.
Kroz cijeli ramazan ne smiju pravovjerni od rane zore, od izlaska sunca pa do kasne večeri, niti šta jesti, ni piti, ni pušiti. Ko hotice prekrši samo jedanput post, neka ne posti, jer mu više ne vrijedi. Post se smije prekršiti samo u teškoj bolesti, ali ako Bog dade pa bolesnik ozdravi, mora poslije ramazana onoliko napostiti koliko je u bolesti zanemario. Isto tako oprošten je od posta i onaj koji mora po svijetu putovati, ili koji je u ratu za svoju vjeru i domovinu, a osim toga i onaj koji je posteć tako oslabio da se mora omrsiti.
Svaki musliman, ako samo može, dužan je da podupire sirotinju u svako doba, a osobito za ramazana. U ramazanu dužan je on da među sirotinju podijeli četrdeseti groš od svega novca što ga je te godine zaslužio i četrdesetu oku žita što ga je te godine prodao. To se zove zećat. Zećat je arapska riječ, a znači rastenje, povećanje. Osim toga znači i čišćenje, jer se onome koji daje zećat grijesi opraštaju. (…)
Čim se opazi i najtanji srp mladoga mjeseca, nastao je ramazan, mjesec posta i molitve, ali i velikoga veselja. “Ramazanski su dani mubareć dani, blagdani. U te dane treba da se pravi musliman ili muslimanka uzvisi nad svakdanji i obični svoj život i da se dovine do one sfere, gdje jedino čistoća u vlastitoj duši i u svim poslovima vladati mora. Ramazanski dani treba da su dani dobročinstva u svakom pogledu, dani pokajanja, skromnosti i dove, molitve, dani potpomaganja svoga bližnjega moralnim i materijalnim sredstvima, pa bio taj i neprijatelj dotičnoga.
U Kur’anu su ramazanski dani označeni kao najljepši i najuzvišeniji od svih dana u godini. Te je mubareć dane svemogući Bog muslimanima naznačio da se pokaju za svoje grijehe i zle navike i da samo dobra djela čine. Hadisi je šerifi ma dokazano da se uz ramazani-šerif za jedan sevab, dobro djelo, po deset sevaba piše, a po deset dunaha odlazi, što znači da se za svako dobro djelo po deset grijeha oprašta.” (…)
Kada sunce zađe, pukne opet top, džamije se i dućani rasvijetle, a post prestaje. Pravovjerni muslimani idu u džamije, a kada su akšam klanjali, zabavljaju se kao i juče. Tako to traje punih trideset dana, dok se i opet mlađak na nebu ne pokaže. Čim ugledaju mjesec, bilo u kojoj zemlji muslimanskoga svijeta, lete brzojavke s kraja na kraj, javljajući radosnu vijest da je post prestao, a nastao veliki ili ramazanski bajram, najveći muslimanski praznik.
Poslije akšama zadnjega dana ramazana ne idu više muškarci na sijela niti u kahve, nego se svak žuri u čaršiju, na pijacu, da kupi što će trebati za sutrašnji blagdan, za bajram. Kupuju ponajviše meso, kafu, limunove, naranče i drugo južno voće, jer će sutra prijatelji i znanci dolaziti da čestitaju, pa da bude kafa i limunada gotova kada oni dođu. Toga dana puste su kahve, svako ide iz džamije kući. Kod kuće večeraju, a poslije večere liježu na počinak, da mogu sutra zorom u džamiju.
Već rano u zoru zapucaju topovi, mujezini pozivaju sa munara narod na jutarnju molitvu, sabah, a narod se žuri u novim svečanim haljinama da se Bogu pomoli, i najsiromašniji musliman nastoji sada, ako ikako može, da si za taj dan pribavi novo odijelo. To se odijelo zove bajramsko odijelo, jer ga mnogi nose samo na bajram, a onda ga spremaju do sljedećega bajrama. Siromašak, koji si ne može nabaviti novoga odijela, gleda da mu je barem staro okrpano, čisto i u redu.
Ramazan je za svakog muslimana odabrani mjesec u godini. To je mjesec posta, intenzivnog islamskog življenja i ibadeta. Otuda se svaki musliman istinski raduje ramazanu i priprema da ga dostojno dočeka, isposti i uživa u njegovim čarima.
U svakoj muslimanskoj kući, u kojoj se posti ramazan, vrše se obimne pripreme. Na nekoliko dana prije njegovog dolaska vanredno se i temeljito čiste i uređuju džamije i mesdžidi. To naročito važi za mahalske i druge džamije u kojima se klanja samo preko ramazana, ili se, van ramazana, u njima klanjaju samo neki namazi. Običaj je u nekim mjestima u nas da to dobrovoljno rade i obavljaju djevojke iz mahala i mjesta u kojima se te džamije i mesdžidi nalaze. Razni su vidovi i oblici ibadeta i islamskog življenja u ramazanu. Neki od njih su specifični i isključivo vezani samo za ramazan, a neki se u ramazanu samo intenzivnije obavljaju. Ovdje ćemo ukratko opisati one osnovne.
Kako to poste I šta upražnjavaju trideset dana?
Mukabele:
U nekim mjestima su se mukabele počinjale učiti i do tri dana prije ramazana kako bi se proučila i uoči 27. noći poklonila. Negdje se opet započinju učiti pred ramazan kako bi se predale predzadnji ili zadnji dan ramazana ovisno od broja dana u mjesecu.
Za učenje mukabele odabiru se najbolji učači i hafizi Kur’ana. Otuda su mukabele u toku ramazana izuzetno posjećene. U većim gradovima mukabela se uči na više mjesta i u razno doba dana: na sehuru do sabaha; pred i poslije podne; prije i poslije ikindije; negdje se počinje učiti tako da završi pred iftar. Po mišljenju postača u BiH, mukabele se ubrajaju i spadaju u velike i odabrane ibadete.
U Gazi Husrev-begovoj džamiji se uči i jedna mukabela pred iftar u Gazi Husrev-begovom turbetu.
Ne zna se tačno otkud datira ova tradicija učenja mukabela jer se ona u ranijim spisima i vakufnamama ne spominje. To bi značilo da je institucija mukabele novijeg i autohtonog porijekla.
Oglašavanje početka i prestanka posta
Nekada se uoči ramazana, poslije ikindije, pucalo iz prangija ili topova i tako najavljivalo nastupanje ramazana. U Sarajevu i još nekim gradovima pucalo se iz topova. Tako se radilo kada se najavljivao nastup i dolazak ramazana, a oglašavanje početka i prestanka posta obavljao se, i danas se obavlja, na više načina. Uoči ramazana se na munarama u vrijeme akšamskog ezana pale kandilji. To se radi i tokom čitavog ramazana, u isto vrijeme, kao vidan znak onima koji poste daje dnevni post završen i da se mogu iftariti. Pored paljenja kandilja, u isto vrijeme, uz ramazan, pucalo se iz prangija ili topova kao znak daje vrijeme iftara. Paljenje kandilja u ramazanu, kao i uoči mubarek-večeri i muslimanskih praznika, ima svoj svečani karakter.
Posebna radost za mahalsku i seosku muslimansku djecu bilo je čekanje vremena iftara pred džamijom dok mujezin na munari, nekih pola sata ranije, priprema kandilje, a tobdžija čisti pa potom puni i nabija prangiju. Tako se radilo u vrijeme kada su kandilji bili na ulje i fitilje i kada nije bilo električnog osvjetljenja u džamijama. I tačno u akšamsko vrijeme, kada se satovi prisutnih pred džamijom usaglase, mujezin bi proučio akšamski ezan i istovremeno iznosio kandilje s vanjske strane šerefeta munare, jedan po jedan, a tobdžija bi, na prvo mujezinovo “Allahu ekber”, aktivirao prangiju, pošto bi prethodno uzviknuo iz svega glasa koliko ga grlo donosi: “Vaaarrdaaa.” Djeca bi ujedan glas povikala: “Upališe se kandilji!”, i sva bi trkom potrčala svojim kućama sa istim povicima. Zakratko poslije akšamskog ezana, paljenja kandilja i pucanja prangije ili topa, po mahalama i sokacima nije se mogao vidjeti ni odrasli ni dijete, sve je opustjelo, osim neki slučajni prolaznik. Po mahalama se širio miris iftara i čuo se samo zveket kašika. Tišina i tajanstven mir vladali su i u čaršiji. Tek poslije iftara, kada se klanja akšam, mahale i sokaci su ponovo oživljavali, a čaršija nastavljala svoj normalan život i to bi tako trajalo dugo u noć s jednim prekidom dok bi se u džamijama klanjala jacija s teravijom.
Ramazanski vazovi
Ustaljen je običaj da se tokom cijelog mjeseca ramazana održavaju vazovi u džamijama prilikom kojih se obrađuju različite teme iz islamskog življenja, naročito ibadeta, i to najčešće, svaki dan, za žene prije, a za muškarce poslije podne namaza. U većim gradovima se održaju na više mjesta. Za održavanje tih predavanja angažirani su najčešće učenici medresa, studenti teologije i drugi.
I ranije je bio običaj da softe medresa borave preko ramazana u pojedinim mjestima u kojima žive muslimani i u njima obavljaju razne funkcije kao što su učenje mukabele, klanjanje teravije, držanje vazova u džamijama, održavanje islamske vjeronauke i sl. Kao nagradu bi dobivali novac ili nešto u naturi. Z neke softe je to bio jedini prihod izdržavanja u medresi. U krajni je bio običaj da se studentima daje sadakatu-l-fitr, u pšenici, pored nagrade novčane.
Učenje salavata
Ramazanski noćni salavati se uče kod nas pred jacijski ezan, iza teravije i poslije sehura kroz cijeli ramazan. Salavate najčešće uče mujezini džamija ili učenici medresa.
Teravih namaz
Uoči ramazana, poslije jacijskog sunneta, a prije vitra, pa sve do predzadnje ramazanske večeri klanja se svake večeri poseban namaz od dvadeset rekata, tzv. Teravih namaz. Teravije su obično dobro posjećene, naročito u skorije vrijeme, otkako žene sve više dolaze u džamiju i klanjaju teraviju. U Saarajevu se teravija na više mjesta klanja sa hatmom.
Iftar
Običaj je da se prave iftari, na koje se pozivaju rođaci, prijatelji i bliže komšije a posebno roditelji ako žive odvojeno. To se obično radi u drugoj polovini ramazana.
Sehuri
Ramazanska sijela bila su nezaobilazan ambijent i doživljaj mubarek mjeseca. Nakon obavljenog teravih-namaza formirala bi se sijela, obično muško u obližnjoj kafani, a ženski bi se svijet sastao i sijelio kod neke od komšinica. Ženska sijela trajala su znatno kraće jer su domaćice bile u obavezi pripremati sehur, ručak kojim je započinjao post. Nisu zabilježeni neki posebni običaji ovom prigodom. U gradskim sredinama nerijetko se „sehurilo“ ono što bi ostajalo od iftara, dok bi po selima, posebno u ljetno vrijeme, zbog napornih radova domaćice pripremale što kvalitetniju i kaloričniju hranu.
Da bi ustale na vrijeme, u mnogim sredinama brinuli su se posebni „orkestri“ bubnjari koji su obilazili svaku mahalu i udaranjem u bubanj i na druge načine budili domaćice kako bi na vrijeme pripremile jelo za početak posta. Taj orkestar sastojao se od trojice ljudi i to bubnjara i dva svirača. Oni su bubnjajući i svirajući u zurne /tanke svirale od šimširova drveta s piskom od kokošijeg pera/ gradskim ulicama, kasabskim sokacima i seoskim putevima budili svijet na ručak. U mjestima gdje se ujutro samo jedanput oglašavao top, i to kao znak da je nastupila zora i da treba prekinuti sa svim što kvari post, bubnjari su išli od kuće do kuće i u avliji udarali u bubanj dok se ne bi upalilo svjetlo ili dok ukućani na neki drugi način ne bi dali do znanja da su čuli njihovo buđenje.
Tom bi prilikom izgovarali različite stihove, kao naprimjer:
- Ustajte kadike (kadune)
- Perite tave
- Budite age,
- Nek’ nabiju stomake,
- Nek’ im sutra postiti nije muka.
Najčešće su imali osiguran iftar i sehur. Na Bajram bi, svečarski obučeni, ponovo obilazili svaku kuću, i u avliji bubnjali i svirali, čestitajući ukućanima Bajram. Ukućani bi ih tom prilikom darivali novcem, košuljama, peškirima i mahramama. Kasnije su se formirali orkestri koji bi, i u drugim mjesecima, svirali i uveseljavali ljude. Između dva svjetska rata u nekim zvorničkim selima mujezin bi s munare učio salavate i tako usnule komšije budio na sehur.
Bilo je pokušaja 1935. godine da se uz ramazan za buđenje uvede sirena prekookeanskog broda umjesto topa. Nakon velike polemike, ideja nije prihvaćena.
Ramazanski top
Top ili velika prangija bilo je komunikacijsko sredstvo koje se upotrebljavalo ne samo uz ramazan nego i u drugim značajnijim prilikama. Kada Mlečani navale na Ljubuški top je upozoravao svijet na opasnost, ili kada vojnici odlaze u rat, njima u čast oglasio bi se top sa gradskih zidina. Kada je ramazan u pitanju, top se oglašavao u nekoliko navrata. Prvi, kao najava ramazana i mukabele na ikindiji uoči ramazana. Kasnije svakog dana top se oglašavao zavisno od običaja, najmanje dva, u nekim mjestima kao naprimjer u Ljubuškom, tri puta, i to: ujutro za ustajanje na ručak, kada nastupi vrijeme početka posta (zora) i vrijeme završetka posta, akšama, odnosno iftara. Ne zna se tačno od kada datira tradicija najave značajnih događaja u jednome mjestu pucanjem topa sa gradskih zidina. Usmena kazivanja i sjećanja starijih ne dosežu dalje od 19. stoljeća.
Top je najčešće bio kratka cijev s dnom, iz jednog jedinog dijela, izrađena od livenog željeza debljine oko 3 cm, promjera 10-15 cm. Prije potpaljivanja u cijev bi se ubacila određena količina crnog baruta, zatim usitnjena cigla ili kamen. U poseban otvor namjestio bi se oko 10 cm dug komad sporogorećeg štapina, zatim bi se sadržaj u cijevi dobro nabijao i fitilj potpalio. Ovi mali topovi u Hercegovini su se zvali mačkule (tal. mascollo – mali top).
Naš književnik Edhem Mulabdić zabilježio je jednu anegdotu u vezi s pucanjem ramazanskog topa. Naime, za vrijeme austrougarske vladavine u Sarajevo je došao neki novi vojni dostojanstvenik. Kako je bilo vrijeme ramazana, neugodno ga je iznenadilo pucanje topova u gluho doba noći. Sutradan je izrazio svoje negodovanje na više mjesta prilično oštrim tonom o tom „srednjevjekovnom običaju“ koji bi trebalo zabraniti i ukinuti. Ogorčenje sarajevskih muslimana prenio je njihov gradonačelnik Mehmed-beg Ljubušak na bajramskoj svečanosti u sarajevskoj kiraethani gdje je, pored najviših bošnjačkih i austrijskih funkcionera, bio prisutan i ovaj viši oficir. U pozdravnom govoru Mehmed-beg je, uz ostalo, rekao:
„Na stotinama munara naših svjetla sjaju po cijele noći i pokazuju cijelom svijetu da je ovo sveti mjesec ramazan, sa stotina naših munara razliježu se danju i noću ezani, sveti pozivi muslimanima na molitvu, a oni, puni vjerskog zanosa, hrle u džamije bez i najmanje bojazni za svoje živote. Svake noći ovog svetog mjeseca kao i na bajram pucaju topovi i pokazuju svakom da su ovo svečani dani za muslimane, a da još nikom ne pada na um, da i pomisli, da bi kome moglo biti krivo, ni da riječ progovori, ni za ove naše topove, ni za ova naša svjetla na munarama kao znakove muslimanske pobožnosti i vršenja islamskih obreda…“
Ramazanski topovi su, prema nekim autorima, trebali imati još dublju poruku. Tako Ibrahim Hakki Čokić, govoreći o simbolici topova, piše:
„Mnogi misle da je ramazanskim topovima jedina svrha oglasiti islamskom svijetu nastupanje ramazana, te oglašavati vrijeme iftara i kada treba ručati u vakti sehuru (predzorju) i imsakj učiniti (zapostiti) i onda tude metnuti tačku. A bajramskim, oglašenje bajrama, njegovo trajanje i da se na svršetku rekne: Top puče, bajram prođe… No, topovi, vršeći sve te zadaće, imadu u svom gromkom odjeku i još jedno veoma veliko značenje… Stog ramazanski i bajramski topovi govore… Muslimane! Nastupa ti tvoj veseli ramazan, idi na teravih-namaz, uči salavate, ručaj, imsakj čini, posti i iftaruj se, budi zadovoljan dok svoju vjersku dužnost vršiš, a još više na bajram, kada joj udovoljiš, jer ko bi ti pri tom ma samo i pokušao smetati, udario bi ga na onu silu i onu ruku, u kojoj su strašni topovi.“
Tradicija pucanja topova u većini mjesta utihla je krajem Drugog svjetskog rata. Samo u nekim mjestima održala se i kasnije, kao npr. u Ljubuškom gdje je top najavljavao vrijeme iftara sve do 1979. godine, kada je, nakon greške u pripremanju baruta, teško povrijeđen posljednji tobdžija Hasan Korjenić Dedo, čime se ova tradicija ugasila. Devedesetih godina prošlog stoljeća topovi su ponovo oživjeli, najavljujući sehure i iftare u više bosanskohercegovačkih gradova.
Uporedo s pucnjem topova vrijeme završetka posta – iftara najavljivano je i paljenjem kandilja na munari džamije. Prvo su to bili kandilji na ulje a kasnije na električnu energiju sa sijalicama različitih oblika i veličina. Naravno, i dalje je zadržan ezan kao prvi oblik najave prekida dnevnog posta, odnosno nastupanje akšamskog namaskog vakta. Na prvo mujezinovo „Allahu ekber“ tobdžija bi aktivirao prangiju pošto bi, prethodno, iz sveg glasa, koliko ga grlo nosi povikao: „Vaaaarrdaaa“ (nastupilo je, vrijeme je), a djeca bi, razdragano trčeći kućama, uzvikivala: „Upališe se kandilji“.
Itikaf
U posljednjih deset dana ramazana, neki muslimani u BiH praktikuju itikaf – povlačenje u osamu u džamiji ili kući i posvećivanje intenzivnom ibadetu. Većina džamija posjeduje posebnu prostoriju za te namjene ili se pak iza minbera odredi mjesto za itikaf.
