Kada se Poslanik Muhammed s.a.v.s., prvi put susreo sa melekom Džibrilom a.s. tj. kada su mu objavljeni prvi kur'anski ajeti, jako se uplašio za sebe i za svoj život. Preplašen otrčao je kući, sav oznojen, drhteći od straha, ispričao je svojoj ženi Hatidži taj čudan događaj i zatražio od nje da ga pokrije. Poslanik a.s. je u tom trenutku bio izgubljen, osjećao je hladnoću i neizmjeran strah. Obratite pažnju kako je reagovala Poslanikova žena Hatidža! Šta je rekla Hatidža r.a. svome mužu: ”Ne, u ime Allaha, Allah te neće nikad osramotiti! Ti čuvaš rodbinske veze, nosiš teret slabih, pomažeš siromašnima i onima koji su u potrebi, brineš se o gostima i podnosiš teret na putu istine.” Prenosi se da se Poslanik a.s. smirio i opustio nakon što je čuo njene riječi. Pa kako i ne bi?
Malo žena bi, ako i jedna, reagirale onako kako je Hatidža, r.a. To pokazuje koliko je bila jedinstvena i posebna žena, supruga. Mnoge supruge bi na njenom mjestu stvari učinile još gorim, kritikujući i kriveći muža za ono što mu se desilo, čak i ismijale. Neka bi rekla: ”Daj, bolan šta je tebi?” ”Kakav je tebe šejtan spopao, jesi normalan?”
Slijedimo Hatidžu, njen odnos prema svom čovjeku. Ona je bila podrška svom mužu. Uvijek ga je podržavala u svemu što je radio.
Prije nego što je počela objava, Poslanik a.s., imao je naviku da odlazi i da se osamljuje u pećini nadomak Mekke, zvanoj Hira, u kojoj bi ostajao nekoliko dana. Poslanikova žena Hatidža r.a. nije osudila taj njegov postupak! Njene godine tad (više od 50 godina), ni strmi put do pećine, niti činjenica da se vlastiti muž odvojio od nje i ostavio je samu, nisu je mogli spriječiti da se penje do pećine i nosi hranu svom mužu! I hranu mu čak nosila! Zamislite kolika je to ljubav? Kolika je to podrška? Jasno je da joj nimalo nije bilo lahko jer je tu bila i njena porodica, o kojoj se morala brinuti. Međutim, i pored svih poteškoća, Hatidža je bila ustrajna da podrži svog muža u onome što je radio. Zbog toga što je odlazak i osamljivanje u pećini bilo nešto za čim je njen muž osjećao potrebu, i to je za nju bio više nego dovoljan razlog da mu pomogne!
Danas, su nerijetke situacije gdje supruge ne samo da ne podržavaju muževe u onome što rade nego im još dodatno predbacuju, osuđuju ih da previše rade, da ih zapostavljaju itd. Podržati muža ne mislim da treba samo onda kada radi ispravno. Podržati ga treba, možda i još više, i onda kada pogriješi, kada ne uspije u onome što je pokušavao ostvariti. Ženina podrška svome mužu je utjeha, kad ga uvjeriš da će biti bolje, da će uspjeti prevladati tešku situaciju u kojoj se nalazi, da je dobar u onome što radi, iako mu drugi govore suprotno. Podrška je i onda kada se suzdržiš od prebacivanja, iako je sam svjestan da zaslužuje kritiku.
Da budemo jasni, podržavati bilo koga u bilo čemu nije nimalo lahko. Posebno nije lahko biti oslonac nekome tako bliskom, tj. vlastitom mužu, i to posebno sada u vremenu kada se i sama žena nalazi pod velikim pritiskom društva, trudeći se da bude i porodična i profesionalna u isto vrijeme, te joj je i samoj potrebna podrška. Zato nemojmo omalovažavati vrijednost i značaj svog zadatka koji imamo na ovom svijetu kao vjernici i kojeg moramo slijediti onako kako su to radile žene Poslanika, žene ashaba, prvih muslimana. Svaka žena vjernica koja se odluči biti Hatidža r.a. svome mužu, u ovom pogledu, treba imati na umu koliko je i sama posebna kad se odlučila na jedan ovako častan i velik zadatak. Neka ti njena priča bude pouka i uvijek pri ruci i uvjeravam te da će biti sve lakše, uz Allahovu pomoć. Ne zaboravimo kakve neprocjenjive nagrade dobivamo, za takvo nešto, na onome svijetu, inšAllah.
