U susjednoj Švedskoj ima puno našeg naroda, ali je Bošnjaka u Finskoj daleko manji broj koji žive uglavnom u gradovima Turku, Tampere, Narpes i Helsinki. Logično bi bilo da će se mala zajednica Bošnjaka brzo asimilirati u Finsko društvo te da njihova djeca neće ni znati ko su im roditelji bili, niti će ih to zanimati. Ovo pogotovu što se ovdje osjeća ogromna odbojnost Finaca prema strancima, a da ni oni sami ne znaju zašto. Možda zato što su Finci hladni kao i njihova zemlja.
U svakom slučaju, srce nam je zaigralo radošću kada smo vidjeli da njihova djeca, mala i velika, tečno govore bosanski jezik, da se u kući govori isključivo bosanski, da im djeca listom idu na fakultete te da postižu značajne rezultate. Ovdje je narod itekako svjestan svog identiteta i svog porijekla, svjestan je svoje odgovornosti da svoje potomstvo usmjeravaju i obrazovno, i nacionalno, i odgojno, i tradicionalno i vjerski, i savremeno. Obišli smo Evropu po nekoliko puta, zavirili u svaki ćošak gdje žive Bošnjaci i uvjerili se da svuda, na svakoj tački ove nam planete, Bošnjaci imaju priliku i mogu sačuvati sve vrijednosti bošnjačkog naroda ali i prihvatiti sve ono što je dobro od naroda među kojima žive.
- godina slovima bit će upisana u historiju bošnjačkog džemata u finskom gradu Turku. Naime, predsjednici džematskog i vakufskog odbora Damir Mehmedović i Mirsad Šahinović, uz prisustvo džematskog imama Mahir ef. Ćosića s lokalnim vlastima potpisali su ugovor o kupovini objekta za potrebe džematlija iz ovog grada. Za dva objekta na parceli od 5565 m² džemat je izdvojio 207. 000 eura, i zasigurno kupovinom ovih nekretnina džemat je osigurao svijetlu budućnost narednim bošnjačkim naraštajima u Finskoj.
Informaciju više o ovom značajnom iskoraku u organizovanju i radu džemata Turku dobili smo od predsjednika džematskog odbora Damira Mehmedovića:
“Džemat Turku u Finskoj od 2011. godine je u potrazi za objektom koji će zadovoljiti potrebe džemata i aktivnosti. Rukovodstvo džemata je uložilo mnogo truda u proteklom periodu na putu ka ostvarenju ovog cilja. Nakon što je pronađen objekat koji zadovoljava naše potrebe, poslana je obavijest džematlijama i vakifima da mogu početi s uplatama svojih donacija.
Pet dana od dana objave džemat Turku je imao na raspolaganju dovoljnu količinu potrebnih sredstava. Naši vakifi su za 5 dana donirali oko 180 hiljada eura. Uz donacije koje su bile uplaćene ranije, na vakufski račun za projekat vakufa je donirano oko 220 hiljada eura od strane oko 200 vakifa. Raduje nas činjenica da je pored donatora iz našeg džemata bio veliki broj vakifa i iz ostalih dijelova Finske. Spisak svih koji su dali sredstva je u arhivi džemata Turku i bit će proslijeđen vakufskoj direkciji IZ u BiH.
Naš džemat broji nešto manje od 400 članova, što približno odgovara broju oko 150 porodica. Ovom prilikom je realizovan prvi projekat vakufa u Finskoj i nadamo se da će ovo biti ohrabrenje i svim ostalim džematima, kako u Finskoj tako i u ostalim dijelovima svijeta, da krenu u realizaciju projekata vakufa.”
Inače, kompletnu ovu aktivnost vodili su članovi džematskog i vakufskog odbora Mahir ef. Ćosić, Hasib Kulovac, Mirsad Šahinović, Šefika Šahinović, Mersa Purković, Alma Ćosić, Edi Šljivar, Damir Mehmedović, Husein Arapović i Šemsudin Vejzović koji koriste priliku da se još jednom zahvale svim donatorima koji su omogućili da se potrebni novac prikupi za samo pet dana.
Želja ovih ljudi da čuju bošnjački glas, čuju nekoga ko će ih okupiti i „puhnuti pod krila“, želja da ne ostanu sami u ovoj prelijepoj zemlji bila je motiv jednoj izuzetno dinamičnoj ženi, Irmi Rožajac, da sa svojim drugaricama Jasminom, Nenom, Eminom i drugima, imala je za rezultat da se akademik Abdulah Sidran obrati ovoj populaciju uživo, putem video linka i održi zapaženu besjedu i dā važne savjete ovim ljudima kojima je to potrebno kao hljeb i voda.
Iz istih razloga je Sara Sabri danas u Turku održala predavanje na temu jačanja žene, porodičnih odnosa i odgoja djece. Iako je, zbog visokoh troškova života ovdje u Finskoj, svaki euro dragocjen, organizatorice nisu žalile ni vriijeme ni novac da čuju ono što žele da čuju, da dovedu onoga koga žele da vide. Nisu žalile svoj trud da musafirima naprave ugođaj dobrodošlice i domaćinske atmosfere. Irma, Jasmina, Nena sa svojim muževima Alenom, Šefikom i Baketom su nas dočekale sa pazarskim mantijama, sa ubijenim dudovima, ali i sa finskim specijalitetima. Niko ne ide nikud ni da se najede niti napije, ali to što ostavlja traga jeste čehreli lice i iskrena dobrodošlica domaćina. Ovdje nismo sreli pojmove „Bosanac“, „Hercegovac“, „Sandžaklija“. Naprosto, ne postoje. Svi su oni isti, žive istim životom i brinu iste brige. Razuman čovjek se mora zapitati: „pa zar to nije toliko normalno i toliko islamski“.
Nešto što je, nažalost, karakteristika mnogih sredina u kojima smo bili jeste nedovoljna zainteresovanost onih subjekata koji su dužni da organizuju socijalni i vjesrki život Bošnjaka. Na taj način se Bošnjaci prepuštaju stihiji ili izlažu teškim naporima i velikim ličnim troškovima da nadomjeste inertnost, sterilnost, zavist ili inat pojedinaca ili institucija koje se ponašaju kao kočnice, a ne kao inicijatori i generatori društveno korisnih događaja zbog čega i postoje.
U mnogim sredinama individualna inicijativa je jedini pokretač društvenh aktivnosti našeg naroda i razlog očuvanja naše bošnjačke zajednice u dijaspori. Tako je Irma Rožajac, žena koja je organizovala i predavanje Sare Sabri, pokrenula vrlo uspješnu dramsku sekciju za djecu i odrasle i tako ostvarila svoj davnašnji san: da se bavi glumom. Bake Halitović je svo svoje slobodno vrijeme uložio u folklornu sekciju koja je okupila i stare i mlade i činila ih srećnijima i manje usamljenim na sjevernoj obali hladnog Baltičkog mora. Tako su ovi ljudi oživjeli i uljepšali ovaj svoj krajičak svijeta za sebe i za druge, svijet koji nije bio samo rad, red i san.
Očigledno je da vjera u Finskoj gotovo da ne igra nikakvu ulogu u životu ljudi. Nije od pomoći ni gradnja ogromnih crkava, ni sjaj odore sveštenika, ni gromoglasna muzika orgulja, ako u duši nema Boga. Pade mi na um da tom narodu ne bi bilo teško pomoći da se vrati Bogu, ako bi imao ko da im objasni i da ih uputi. A imalo bi. I u Finskoj kao i u drugim kršćanskim zemljama svijeta ima dovoljno muslimana porijeklom iz islamskih zemalja kao i iz Bosne. Ali nije dovoljno klanjati se Allahu zbog sebe i radi sebe, već svojim primjerom i ponašanjem u kući i u društvu pokazati ostalima da je islam jedini istinski i ispravan put za sigurnost duše na ovom i smiraj na onom svijetu. Zbog toga sam iskoristio priliku nakon podne namaza da porazgovaram sa imamom mesdžida u Turku Mahir ef. Ćosićem o islamskom životu u njegovom džematu.
Zatekao sam Mahir ef. kako igra stoni tenis sa omladinom u sklopu omanjeg, tek renoviranog, prostora koji je organizovan kao mali islamski centar sa, pored mesdžida, drugim potrebnim sadržajima: oprema za stoni tenis, pikado, stoni fudbal, sa modernim učionicama za mektebsku nastavu, kuhinje, abdesthanu i dr. Prijatno me iznenadila živost u „Centru“, prepunom male djece i omladine.
– Ovaj džemat ima preko 50% članova od ukupne bošnjačke populacije u Turku, što je, vjerovatno najveći procenat u svijetu gdje god žive Bošnjaci. Kada sam došao u Turku, zatekao sam dvadesetak članova džemata, a sada imamo preko 400 članova, – naveo je Mahir ef. u razgovoru koji je trajao skoro sahat.
Interesovalo me je kakvi su odnosi između Bošnjaka unutar džemata, unutar Bošnjačkog kulturnog centra u Turku, odnosi između ovih zajednica kao i njihov odnos prema Bošnjacima koji nisu uključeni u ove zajednice. Takođe me je interesovalo kakav je odnos džemata prema islamskoj zajednicu BiH, kakav je odnos Finaca prema Bošnjacima kao strancima i prema Bošnjacima kao pripadnicima islama.
Mahir ef. mi je relaksirano prezentirao nekoliko primjera iz kojih se moglo zaključiti da su ti odnosi na zadovoljavajućem nivou. Ipak, između redova kao i iz razgovora sa džemetlijama se moglo primijetiti da, bez obzira na mali prostor, a u nedostatku privlačnijeg načina trošenja vremena, oni predstavnici zajednice koji bi se trebali ponašati progresivno, nađu prostora za nerazumijevanje, nepotrebno zatezanje odnosa prilikom organizacije sportsko-kultrunih aktivnosti i događaja koje nije mimoišlo čak ni ovaj događaj zbog kojeg smo došli u Turku. Uvjereni smo, da će ti predstavnici, nakon briljantne organizacije predavanja Sare Sabri od strane pojedinaca, urkos pokušajima opstrukcije, shvatiti da uspjeh cijele bošnjačke zajednice leži u međusobnom pomaganju i zajedničkom radu u intersu svih.
