„Onaj Koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je Silni, Onaj Koji prašta“ (Mulk, 2)
Na pitanje koji je vjernik najpametniji, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: „Najpametniji vjernik je onaj koji se najviše sjeća smrti, i koji se za nju najbolje sprema.“
U svakoj Allahovoj, dž.š., zapovijedi, u svakom propisu skriveno je bezbroj mudrosti i koristi. On je stvorio smrt i život, i odredio tačno vrijeme i jednome i drugome, poznato samo Njemu Uzvišenom.
„Svaka duša će smrt kušati. I na kraju ćete se Nama vratiti.“ (‘Ankebut, 57)
Svako živo biće, će jednog dana umrijeti, i to je nepobitna istina. Prema definiciji, smrt je gašenje znakova života na jednom stvorenju ili izlazak ruha iz tijela. Sva stvorenja na ovom svijetu su smrtnici. Ne postoji niko i ništa što je besmrtno. Sve što se rodi, to i umire. I rođenje i smrt su Allahovo određenje.
Kako god bi dunjaluk bio besmislen bez rađanja života, isto tako bi bio besmislen i bez smrti. Shodno tome, smrt je ono što životu daje smisao. Za vjernika su i život i smrt Allahove, dž.š., blagodati i počasti.
Allah, dž.š., je apsolutni Vlasnik svega. On Uzvišeni radi ono što želi. On je Taj Koji daje život i On Uzvišeni će ga uzeti kada i kako bude htio.
Čovjek je biće koje se sastoji od ruha i tijela. Ruhom je vezan za duhovni svijet, a tijelom za materijalni tj. za dunjaluk. Ruh je božanski dragulj, a tijelo materijalni – stvoreno je od zemlje i zemlji će se vratiti. Čovjekova suština je ruh. U suri Taha, Uzvišeni Stvoritelj kaže: „Stvorili smo vas od zemlje, zemlji ćemo vas vratiti, a potom ćemo vas ponovo iz nje izvesti.“
Jedan od velikih alima iz reda tabi’ina, Mekhul eš-Šami, rah., je veoma često bio tužan. Međutim, na smrtnoj postelji ga vidješe nasmijanog i sretnog. Upitaše ga zašto se smije, a on im odgovori:
„Zašto da se ne smijem, odlazim sa dunjaluka od kojeg sam se sustezao, i idem na mjesto koje sam čekao i kojem se nadam.“
S druge strane, smrt je događaj u kojem su sadržane brojne pouke i poruke za čovjeka. Posredstvom nje čovjek vidi istinu i postaje svjestan prolaznosti dunjaluka. Ko svjedoči smrti, od njega se očekuje da savlada sebičnost i pohlepu u sebi, te da popravi svoje stanje. I obzirom da je to najveća korist koju živi imaju od smrti, kaže se da je „smrt dovoljna kao savjet“. (Tirmizi, Kijamet, 24; Adžluni, Kešfu ‘l-hafa, II, 112.
Prenosi se da je hazreti Omer, r.a., taj hadis napisao na prsten, i da je često gledao u njega kako bi se što više sjećao smrti.
Smrt nije nestanak
Stvoriti nešto znači odlučiti, i uvesti nešto u postojanje. Određenje (odredba) obuhvata i ono što je prethodilo stvaranju i ono što je postalo stvaranjem, stoga se odnosi i na ono što postoji i na ono što ne postoji. Riječi ajeta „stvorio je smrt i život“ znače da je stvorio i jedno i drugo. Zbog toga su alimi ehli sunneta kazali da je smrt kao i život bivstvo, postojanje sa osobinama suprotnim životu.
Kada se napravi poređenje između života i smrti, nameću se suprotnosti poput, biti – ne biti, biti stvoren – ne biti stvoren, pozitivno – negativno, i slično, međutim, to nije ono što smrt i život čini oprečnim. Suprotne odlike to dvoje su: kretanje – statičnost, zajedništvo – razdvajanje, otvorenost – skrivenost, dolazak – odlazak.
Umrla osoba ne nestaje, niti prekida vezu sa svojim postojanjem. Prelazi u jedan drugi oblik života, prema onome kako je zaslužila. Ide na drugi svijet, svome Gospodaru, kako bi joj odredio mjesto vječnog boravka – koje će biti dobro ili loše.
Stoga, smrt ni u kom slučaju ne predstavlja nestajanje. Naprotiv, za nekoga je to početak boli, početak patnje i kraj svih užitaka, a za nekoga je pak velika sreća i blagodat, prestanak svake tuge i muke…
Kako stoji u ajetu, mudrost stvaranja smrti i života sadržana je u iskušenju ko će se ljepše ponašati i ko će bolje postupati, na polju razumijevanja, djelā, ibadeta i pokornosti uopšte. Rob vjernik izvršava Allahove, dž.š., zapovijedi, čuva se zabrana i trudi se da djela čini na najljepši način, dok nevjernik i griješnik, zabavljeni grijesima i nemoralom, zaboravljaju na smrt koja je neminovna. Čovjek je slobodan da krene i jednim i drugim putem. Uzvišeni Allah mu je ostavio slobodan izbor, i to je njegovo iskušenje.
Naravno da Gospodar svjetova nema potrebu za iskušavanjem roba kako bi vidio njegovo stanje, daleko od toga. On Uzvišeni zna apsolutno sve, i ono što je bilo i ono što će biti. Njegovo znanje nije ograničeno vremenom niti bilo čime drugim. Mudrost iskušavanja roba je u pokazivanju robu njegovog stanja i realizaciji Allahove pravde. To je potrebno kako sutra niko ne bi mogao ustvrditi ono što nije istina, niti reći da mu je učinjena nepravda. Nakon ispita na ovom svijetu jasno će se pokazati ko zaslužuje kaznu a ko nagradu. (Omer Nasuhi Bilmen, Kur’an-ı Kerim’in Türkçe Meal-i Âlîsi ve Tefsiri; Konjali Mehmed Vehbi, Hulasatu ‘l-bejan)
Šta je prije?
U časnom ajetu spomenuta je prvo smrt, a potom život. U vezi s tim Kadi Bejdavi, rah., ukazuje na dva detalja:
„Smrt je spomenuta prije života iz razloga što smrt pripada svijetu alemu ‘l-mulka i kao takva, na dunjaluku je postojala prije života. Jer, sve što postoji na ovom svijetu, prvo je bilo mrtvo. Zatim je Allah, dž.š., darovao život. Isto se desilo i sa čovjekom. Gospodar svjetova u ajetu kaže: „Kako možete da ne vjerujete u Allaha, vi koji ste bili ništa (mrtvi), pa vam je On život dao; On će, zatim, učiniti i da pomrete i poslije će vas oživiti, a onda ćete se Njemu vratiti.“ (Bekara, 28)
U vezi s tim jedan od velikih alima i mufessira iz reda Tabi’ina, Mukatil b. Sulejman, rah., kazuje: „Smrt, u spomenutom ajetu, aludira na prvu etapu stvaranja čovjeka, a život na ulazak ruha u tijelo.“
Drugi razlog zbog kojeg je u ajetu prvo spomenuta smrt a ne život, jeste to što spominjanje smrti ima snažniji utjecaj na nefs, uslijed čega se čovjek lakše okreće ka dobru. Jer onaj ko razmišlja o smrti i računa na nju, taj je zauzet činjenjem dobrih djela. Dakle, spašen je onaj ko misli na smrt. To su neki od razloga zbog kojih je smrt prvo spomenuta.
Shodno tome, možemo reći da spominjanje smrti prve ima za cilj da potakne čovjeka na šukr (zahvalnost) za blagodat života, te da ga navede na činjenje dobrih djela; da ga sačuva od zaborava na istu i odvrati od činjenja loših djela koja nanose štetu njegovom životu. (Ebu ‘l-Lejs Semerknadi, Tefsiru ‘l-Kur’an; Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘l bejan; E lmalılı Hamdi Yazir, Hak Dini Kur’an Dili; Fahruddin er-Razi Tefsir-i Kebir; Ibn ‘Adžibe el-Haseni, Bahru ‘l-medid)
U vezi sa navedenim potrebno je kazati sljedeće: Sāmo razmišljanje o smrti nije dovoljno da bi čovjeka potaklo na činjenje dobrih djela. Ukoliko neko nema ispravno vjerovanje o onome što će se desiti poslije smrti, onda ga razmišljanje o smrti može navesti na to da živi po krajnje pogrešnim principima koji zagovaraju „život bez ograničenja“, jer, bilo kako bilo, nema povratka na ovaj svijet. Stoga, razmišljanje o smrti koje navodi na činjenje dobrih djela, je zapravo uslovljeno imanom o onome što slijedi nakon nje.
Kada se ajet „Onaj Koji je dao smrt i život“ upotpuni ajetom „On će, zatim, učiniti i da pomrete i poslije će vas oživjeti“, onda vidimo da su i smrt i život, i spominjanje smrti prve, dio jedne cjeline. (Bekara, 28)
Smrt spomenuta u ajetu implicira na smrt nakon dunjalučkog prolaznog života, a život implicira na vječni život – život koji dolazi poslije smrti.
I jedno i drugo su blagodati
Krajnji čovjekov cilj nije ni smrt niti život na ovome svijetu koji je svakako prolazan. Rob vjernik treba da zna da su njegova dužnost i obaveza da se trudi i zalaže na polju činjenja dobrih djela, kako bi mu ovaj prolazni život bio stepenik do boljeg i ljepšeg vječnog života. Također treba da zna da je smrt neminovnost, nepobitna istina koja će okončati sva dunjalučka uživanja, razdvojiti ašika (zaljubljenik) od mašuka (voljeni), i imetak učiniti bezvrijednim.
Istovremeno, za vjernika – onog čije je srce smireno sa imanom i koji čini djela radi Allaha, dž.š., i susreće se sa bezbroj teškoća, smrt je kraj svih muka i problema. Za takve je smrt otvaranje vrata koja vode do vječne sreće, do trenutka kada će im biti rečeno „Uđi među robove Moje, uđi u Džennet Moj.“ (Fedžr, 29-30)
Uzvišeni Gospodar, Stvoritelj svega, smrt i život je stvorio, kako kaže u ajetu, da bi iskušao koji od nas će ljepše postupati. Dakle, Allah, dž.š., je stvorio smrt i život kako bi se pokazalo ko zavrjeđuje Njegovo zadovoljstvo, i ko, svojim zahirskim i batinskim ibadetima, i iskrenošću u djelima uistinu zaslužuje nagradu. (Hak Dini Kur’an Dili)
Trebamo biti svjesni da je život najveća blagodat. Jer, da nije života na dunjaluku, čovjek ne bi mogao doći do vječnih blagodati. Život na ovom svijetu je prva etapa, bez koje ne bi bila moguća ni vječna nagrada. (Hak Dini Kur’an Dili; Ruhu ‘l-bejan; Tefsir-i Kebir)
Isto tako, i smrt je blagodat. Smrću prestaje stanje odgovornosti i obaveze, a dolazi stanje primanja nagrade za djela. I to je uistinu velika blagodat. Kao što je život na dunjaluku blagodat, gledano sa stanovišta postizanja potpunosti, isto tako je i smrt blagodat, jer je sredstvo prelaska na Ahiret. A najljepše i najbolje blagodati su na Ahiretu. Posredstvom smrti vjernik preseljava na drugi, bolji, svijet, napušta kuću teškoća i muka, a odlazi u kuću blagodati – mjesto u kojem nema teškoća.
Plemeniti Gospodar, nakon spominjanja smrti i života, kaže: „Da bi iskušao koji od vas će bolje postupati.“ (Mulk, 2)
Bitno je ponovo naglasiti činjenicu da iskušavanje spomenuto u ajetu ne predstavlja kušanje i ispitivanje u apsolutnom smislu. Jer, ispitivanje i kušanje je posao onoga ko nije upoznat sa ishodom. Uzvišeni Allah je čist od takve vrste kušanja. Spomenutom kušnjom samo izlazi na vidjelo ono što Allah, dž.š., svakako zna o Svome robu.
Dobra djela uljepšavaju smrt
Postupci i djela nisu nešto što je svojstveno samo organima kao što su ruke i noge. U vezi sa ajetom o kojem govorimo, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Uzvišeni Allah je stvorio smrt i život kako bi iskušao koji od vas će postupati pametnije, ko će se više čuvati grijeha i ko će više hrliti ka pokornosti i dobrim djelima.“ (Sa’lebi, el-Kešf ve ‘l-bejan, 6/236; Begavi, Mealimu ‘t-Tenzil, 8/175)
Na pitanje koji je vjernik najpametniji, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: „Najpametniji vjernik je onaj koji se najviše sjeća smrti, i koji se za nju najbolje sprema.“ A priprema za smrt i Ahiret su mnogobrojna dobra djela učinjena sa ihlasom (iskrenost). (Ruhu ‘l-bejan; Tefsir-i Kebir)
Najljepše djelo je djelo učinjeno sa najviše iskrenosti. Put do postizanja ihlasa je činjenje djela u skladu sa Sunnetom, na način kako je to Allahov Poslanik, s.a.v.s., radio. Iskreno djelo je djelo učinjeno samo radi Allahova zadovoljstva, a ispravno djelo je djelo učinjeno prema Sunnetu Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Jedan arif je kazao: „Lijepo djelo je djelo koje rob učini radi Allaha, dž.š., potom zaboravi da ga je učinio, a nada se Allahovoj, dž.š., dobroti i milosti.“ Dakle, rob treba da čini dobra djela ulažući sve svoje potencijale, ali da se ne oslanja na njih, nego da se okrene svome Gospodaru i pouzdava se samo u Njegovu milost.
Uzvišeni Allah u ajetu ne kaže „stvorio je smrt i život, kako bi iskušao koji od vas će činiti najviše djela“, jer djela učinjena bez ihlasa, kao i djela koja su pogrešna ili ružna, nemaju nikakvu vrijednost, koliko god da bila mnogobrojna. A časni Šerijat je mjerilo da li je nešto lijepo ili ružno. Ono što je Šerijat definisao kao lijepo, to je lijepo, a ono što je definisao kao ružno, to je ružno.
Čovjek se treba kloniti svega što izaziva Allahovu, dž.š., srdžbu, a prigrliti i slijediti sve ono što je sredstvo postizanja božanskih počasti.
Gospodar svjetova, odmah nakon što je spomenuo kušnju u ajetu, dodao je: „On je el- Aziz, On je el-Gafur: Veličanstveni i Onaj Koji mnogo prašta“, što znači, Njegova veličina je tolika da Mu nimalo ne mogu nauditi oni koji čine loša djela; a oprostit će svima koji se pokaju za svoje grijehe.
Za kraj možemo reći da Uzvišeni Allah u časnom ajetu predstavlja najjasnije dokaze Svoje moći, kako bi ljude potaknuo da se međusobno takmiče u činjenju dobra; obavještava čovjeka da je smrt i život stvorio kako bi se pokazalo koji će od nas činiti ljepša djela.
Gospodar svjetova je čovjeku dao ovosvjetski život kao priliku da učini dobra djela, a smrt mu je stavio za vrat kako bi ga pozvao da izabere put ljepote, a okrene glavu od zla. On je el-Aziz – Veliki, Silni, Veličanstveni, i On daje veličinu svakome ko Mu se iskreno okrene. On je Silni, oni koji čine ružna djela Njegovu veličinu ne mogu umanjiti. On je el-Gafur – pokriva mnoge grijehe čovjeka. Stoga, oni koji griješe nikada ne trebaju i ne smiju gubiti nadu u Njegovu milost. (Konjali Mehmed Vehbi, Hulasatu ‘l-bejan; Kur’an Kerim’in Türkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri; Ruhu ‘l-bejan; Bahru ‘l-medid; Tefsir-i Kebir)
A Uzvišeni Allah najbolje zna.
