O pojedinostima oko pogrebnim običajima Bošnjaka u Bosni i Hercegovini urađeno je nekoliko ozbiljnijih studija: Emilijan Lilek je u Glasniku zemaljskog muzeja 1894. godine izdao članak pod nazivom “Vjerske starine iz Bosne i Hercegovine”; zatim Antun Hangi je o tome pisao u svojoj knjizi “Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini” te Enver Mulahalilović u knjizi “Vjerski običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini”. Međutim, najtemeljitiji osvrt je dala etnologinja Aiša Softić u svojoj studiji od nazivom “Obećani čas”.
Prvospomenuti Lilek je opisao kako je krajem XIX stoljeća izgledao običaj žalosti za umrlim među sva tri naroda u BiH. Lilek je opisao postupak odnosa ukućana prema preminulom, potom žalovanje za njim, kao i odnos ukućana prema okolini i siromašnijima te odnos okoline prema ukućanima umrlog. Prema njemu, vidan je utjecaj mnogih naslijeđenih vjerovanja kroz historiju, koji nemaju ama baš nikakve veze sa izvornim islamskim učenjem, tj. islamskim načinom sahranjivanja umrle osobe. Iako je u pitanju kraj XIX stoljeće, neki od tih običaja održali su se i do današnjih dana: dijeljenje halve siromašnim, donošenje hrane u kuću umrlog prvih nekoliko dana itd.
Sa druge strane Lilek navodi i one običaje koji su odavno nestali: nakon smrti ukućanina muškarci su puštali kosu i bradu četrdeset dana od dana smrti. Lilek navodi da je taj običaj počeo jenjavati postepeno nakon odlaska osmanske vlasti, pa je sasvim logično da je u današnjem vremenu on skroz nestao.
U šestom poglavlju svoje knjige Hangi je spomenuo i opisao običaje Bošnjaka vezanih za smrt, kao i neke druge običaje vezane za muslimane BiH. On navodi da bi bolesna osoba, kojoj se predviđa ubrza smrt, napisala oporuku u kojoj je naveo šta će se uraditi nakon njegove smrti, dok je novac za ispraćaj spremio još za života. Tako da se podrazumijevalo da je dug porodice da se želja teško bolesne osobe nakon njegove smrti ispoštuje.
Prilikom pisanja oporuke, bilježi Hangi, bolesnik obično kaže: “Ako umrem, neka je kako odredim, a ako ozdarvim, moje je ko što je i bilo”. Na samrti bi se pozvala bliža i dalja rodbina, te prijatelji koji bi obišli bolesnog da bi se tražio halal ukoliko je u toku života bilo nekih nesuglasica između bolesne osobe i prisutnih. Kod bolesnika se nije zadržavalo dugo, a smatralo se lijepom i poželjnom gestom ukoliko bi se bolesnik posjetio još dok je u životu, ma kakve nesuglasice imali sa umirućom osobom za života.
Kada nastupi smrt mujezin se oglasi učenjem ‘salle’ sa minareta. Danas se to rijetko prakticira, već se prenosi putem modernih medija: radija, televizije, novina. Hangi čak ne bilježi da su se u to vrijeme postavljale smrtovnice po objektima koje su podsjećale na smrt osobe.
Dženazu bi organizovala najbliža rodbina umrlog, ali bi u pomoć, koliko mogu, priskočile i komšije te bliski prijatelji. Tradicija Bošnjacima nalaže da sa komšijama održavaju dobre odnose te da su najbliže komšije ponekad važnije i od same rodbine. Prvih četrdeset dana bi se uglavnom učila sura ‘Jasin’, a učenju bi prisustvovala rodbina i najbliže komšije. U današnje vrijeme uglavnom žene u džamijama organizuju ‘tevhid’, ‘sedminu’, ‘četrdesetnicu’.
Kako žene nisu prisustvovale dženazama, koje su bile predviđene samo za muškarce, one su razvile praksu učenja tevhida u vrijeme dženaze, što je predstavljalo čin podrške i saosjećanja sa onim ženama koje ostaju u žalosti u kući iza umrlog. U nekim krajevima BiH tevhid bi obavljali muškarci, nakon što se vrate sa dženaze, dok bi se žene brinule oko pripreme jela i serviranja, za goste koji su na dženazu došli iz dalekih krajeva.
Umrlog je prije dženaze trebalo prvo okupati (ogasuliti) a zatim zaviti u bijelo platno (ćefine). Vjersko pranje tj. gasul bi obavile najbliže osobe umrlog, tj. bliža rodbina ili prijatelji. Muškarca uvijek kupaju muškarci, a ženu pripremaju žene.
Agresija na BiH promijenila je brojne običaje, pa su se i žene morale uključiti u one procese koji su bili predviđeni samo za muškarce. Naime, kada se organizuju kolektivne dženaze za ekshumirane žrtve rata (slučaj Srebrenice), najčešće pronađene u masovnim grobnicama, na ovakve događaje bi dolazile i one, te bi jednako kao i muškarci stajale u safovima u klanjale dženazu svojim sinovima, braći, muževima ili očevima.
U Sarajevu i nekim drugim mjestima žene su razvile praksu učenja ženskog tevhida u džamiji, ili kod kuće, za vrijeme dženaze, koja je obaveza muškaraca. Za sve prisutne žene na tevhidu pripreme se peciva, ili neka druga vrsta dara, koji će ih podsjetiti na još jedno učenje sure ‘Fatihe’ pred dušu umrle osobe i traženja oprosta za nju/njega na Sudnjem danu.
U nekim dijelovima Bosne se određeni period nakon tevhida, koji se priredi u sjećanje na umrlu osobu, do nekoliko godina poslije, priredi i mevlud. Mevlud je svečano sjećanje na rođenje posljednjeg poslanika Muhameda a.s. Smatra se da je ta praksa u svijetu došla od dinastije Fatimija koja je vladala Egiptom od X do XII stoljeća, a na naše prostore je došla sa Osmanlijama.
Sama dženaza se obavi ispred džamije (haremu) tako što se na dženaza – kamen (mejtaš) postavi umrla osoba (mejt). Muškarci dženazu obave u redovima (safovima) stojeći. Mejt se na tabutu cijelo vrijeme nosi na rukama, od gasulhane do džamije i od džamije do mjesta ukopa. Ako je put predugačak onda se tabut prenosi kolima. Kada se mejt spusti u mezar, običaj je da lopatama ili rukama svi zagrću mezar zemljom. Najčešće se godinu dana nakon ukopa podižu kameni stubovi (nišani) na kojima se upišu imena umrlih te datum rođenja i preseljenja. Za uglednije Bošnjake nekada se dižu i mauzoleji (turbeta).
