Duga je tradicija dubrovačkih muslimana – Hrvatska je naša zemlja, volimo je i branili smo je
‘U Dubrovnik su muslimani počeli dolaziti tek nakon 1878. godine… Stalniji boravak muslimanskog stanovništva vezan je tek za početak 20. stoljeća, kada je proradio željeznički saobraćaj između Bosne i Hercegovine i Luke u Dubrovniku… Prema dostupnim dokumentima vidno je da je to bio period veoma teškog rada i i još težeg života, ali da je u krajevima odakle se dolazilo bilo mnogo gore. Među prvim doseljenim muslimanima spominje se izvjesni Ibro Krehić, koji je u Dubrovnik došao 1919., a radio kao predstavnik bosanskog poduzeća Krivaja iz Zavidovića…’
Dio je to teksta iz monografije ‘Muslimani u Dubrovniku’ koju je Islamska zajednica u Dubrovniku tiskala 2004. godine u povodu 70. obljetnice postojanja.
Prvi ezan iz 1929.
– Mi smo ovdje nacionalno u velikoj većini, oko 98 posto, Bošnjaci, i na ove smo prostore počeli dolaziti u 19. stoljeću iz ekonomskih razloga. Normalno kad se nađete na jednom lokalitetu i vaš broj dođe do jedne točke pojavljuje se potreba da se i vjerski organizirate. Najprije su se ljudi počeli skupljati i obavljati neke vjerske propise po privatnim kućama. Budući da imamo najbolje sačuvanu arhivu možda i u cijeloj Hrvatskoj, dokumentirano je kako je 1929. godine proučen prvi ezan, poziv na molitvu. Proučio ga je Asim Fetahagić u kući jednom našeg sugrađanina Ramadana Karamehmedovića. Tek 1932. godine kreće inicijativa u dogovoru sa Sarajevom da bi se pristupilo osnivanju Medžlisa Islamske zajednice i 1933. godine uspijevamo službeno se registrirati i kao takvi djelujemo do današnjih dana – objašnjava povijest nastanka dubrovačkog Medžlisa predsjednik Fehim Vukotić. Islamska zajednica je na svom putu, ističe, imala boljih i lošijih trenutaka, baš kao i svaka organizacija.
– Naša sreća što smo na samom početku dobili izuzetno obrazovanog i pismenog imama u to vrijeme jednog od najškolovanijih. Imam Derviš ef. Korkut izuzetno je kvalitetno vodio i korespondenciju i našu arhivu tako da je svaki dokument sačuvan. Zahvaljujući temeljima koje je napravio samo se kasnije nadograđivalo. Prvi prostor zajednice bio je na adresi Ranjina 9 jedan magazin unutar povijesne jezgre kojeg se preuredilo u privremeni molitveni prostor, potom zajednica seli u prostor iza crkve Sv. Vlaha. Tu su bili do 1941. godine kada se prelazi u sadašnje prostore prvo u najmu a kasnije 1964. su ih i otkupili. Idealno je, u centru smo, stranci se oduševljavaju ovim prostorom ali nama nije praktičan. Mali je i nije usput, ističe Vukotić problem s kojim se dulje vrijeme nosi dubrovačka Islamska zajednica.
Groblje Dubac
– Kad ste mala zajednica problem su i financije. Nije bilo materijalnog osnova da bi se zajednica značajnije razvijala. Sada u Hrvatskoj imamo vrlo kvalitetno riješeno to pitanje u dogovoru s državom ali prije toga nije bilo. Normalno, kada živite na jednom području tu i umirete. Uvijek postoji problem groblja. Od samog osnivanja intenzivno se tražio način kako riješiti to pitanje. Kupljena je parcela za muslimansko groblje koje je kasnije nacionaliziranjem oduzeto. Poslije Drugog svjetskog rata dolazi do intenzivnijeg doseljavanja na ove prostore i to groblje nije dostatno. Vjerujemo da će se to riješiti realizacijom groblja Dubac gdje je predviđen dio i za pripadnike muslimanske vjeroispovijesti čime bi se zadovoljile naše potrebe na duži period, kaže predsjednik dubrovačkog Medžlisa.
– Već od 1980-tih kreće lagana konsolidacija Medžlisa, a sa dolaskom našeg imama 1985. imamo kvalitetan rad i na ponos smo cijele naše zajednice u Hrvatskoj. Jedan smo od najorganiziranijih Medžlisa a to priznaje i Mešihat, naše krovno tijelo za Hrvatsku, koje upravlja cijelom Islamskom zajednicom. Negdje 1987. godine dolazi naša muallima vjeroučiteljica za djecu sada supruga glavnog imama. Ona je organizirala našu mladost i ona je tvorac našeg zbora ‘Selam’ koji je ostavio trag ne samo u Hrvatskoj nego i u BiH – ističe Vukotić te te dodaje kako je ‘Selam’ prvi put na sebe skrenuo pažnju javnosti nastupom za 70-tu obljetnicu zajednice u Kazalištu Marina Držića.
– Odlučili smo da tu našu obljetnicu izvedemo izvan naših prostora da izađemo u javnost. Želimo biti otvorena zajednica, svakome dostupna. Svatko se može informirati, doći. Imamo posjete djece koja pohađaju katolički vjeronauk, uveli smo bajramske prijeme za sve vjerske zajednice te gradske i županijske čelnike. Želimo biti otvoreni i pristupačni jer ako ste zatvoreni ljudi od onoga što ne znaju mogu zazirati i stvarati pogrešnu sliku. Ako želite da se riješite predrasuda o nekome morate ga upoznati, upoznati njegove kvalitete, što je i tko je.
Mi smo spremni danas, nažalost, zahvaljujući pomalo i medijima, da ad hoc donosimo nekakve zaključke, da osuđujemo ili da nas ne daj Bože svrstavamo pod jedan zajednički nazivnik, naročito nas muslimane. To je tragično da nama pripisuju neku odgovornost za nešto što netko napravi u Africi, Novom Zelandu ili Americi. Nemamo mi ništa sa tim. I ni jedan musliman ovog svijeta, tvrdi voditelj zajednice ali i ističe kako su u Dubrovniku svojim postojanjem koje za manjinske zajednice nije baš malo, uistinu zadovoljni.
– Prvo s našim trenutnim položajem i situacijom u Hrvatskoj. Hrvatska je među pet zemalja u Europi koja ima priznat islam već preko 100 godina kao službenu religiju. Ima vrlo kvalitetan ugovor sa svim vjerskim zajednicama pa tako i sa islamskom. Mi smo zadovoljni i to jako dobro funkcionira. Mi nikad u Dubrovniku s domaćim stanovništvom čak ni sa strukturama vlasti nismo imali problema – čak ni u najgorem vremenu rata. Mi ovaj grad uzimamo kao primjer, iznosimo ga na Mešihatu i na našim institucijama kad odemo u Sarajevo. Za primjer, u vrijeme Domovinskog rata u Dubrovniku kad se potrefilo vrijeme Ramazana, a to su noćne molitve, nama su gradske vlasti – jer je bio policijski sat – osigurale policijsku pratnju i autobus da razvozi naše ljude od kuće do kuće, prisjeća se Vukotić i nastavlja:
– Kod Muslimana u samom vjerskom odgoju, to sam slušao još kao dijete kad sam išao u mekteb (vjeronauk u džamijskim prostorima) uči nas se da smo obavezni poštivati i braniti domovinu gdje smo rođeni i gdje se nađemo. Čim tu živimo, to je naša domovina i obavezan sam braniti je. Kad je došao Domovinski rat istinski smo tada 1991. godine doživljavali napad na ovaj grad kao napad na nas same. Ima zanimljiv podatak da nas Bošnjaka u Hrvatskoj ima jedan posto. Naše učešće u Domovinskom ratu je oko 19 posto, s više od 1100 žrtava. Proporcionalno smo dali nemjerljiv doprinos. Naša lojalnost i naša pripadnost ovoj državi je neupitna jer ako založite svoj život za nešto nema dalje ni više od toga.
Strane varijante
– I u Dubrovniku smo imali žrtve imamo spomenik na našem groblju. Tek nekoliko detalja od predsjednika kriznog stožera, zapovjednika specijalne policije, zapovjednika vojne policije, zapovjednika tenkovske satnije sve su to bili Bošnjaci. Ali nije nam bitno brojati tko je tko, nama je bilo bitno obraniti ovaj grad i ovu državu. I to će nam uvijek biti cilj. Puno ulažemo u našu mladost, u odgoj naše djece jer vrlo bitno je tko je odgaja. Islam je jedan ali postoje varijante tumačenja i razmišljanja u nekim zemljama koje su nama na ovim prostorima, iskreno, strane.
Današnje geopolitičke i sve druge moguće kombinacije dovode do toga da se vjere zloupotrebljavaju i da vam netko drugi putem društvenih mreža odgajati djecu. Mi se trudimo da našoj djeci preko školskog i džamijskog vjeronauka, preko naših aktivnosti mi budemo ti koji ćemo njima pružiti sliku što je to islam i kakav islam trebaju prakticirati. Zato su nama potrebni prostori i mogućnosti. Što nam je još jako bitno- imamo fenomenalne odnose i razumijevanje i sa gradskom i sa županijskom vlasti i daj Bože da takav odnos ima svaka naša zajednica u Hrvatskoj.
Moram posebno istaknuti razumijevanje koje se uvijek osjećalo ali sa sadašnjim biskupom Matom Uzinićem to je razumijevanje neviđeno jako. Mislim da je ovaj grad dobio biskupa po svojoj mjeri. Na jednom bajramskom prijemu sam rekao da na ovom svijetu postoji samo jedna vjera – vjera u jednog Boga. A obredno kako ćemo mi to upražnjavi nešto je drugo, tvrdi predsjednik Fehim Vukotić kojem je ovo četvrti mandat na čelnom mjestu dubrovačkog Medžlisa.
– Ljudi uplaćuju članarinu koja nam služi za održavanje hladnog pogona i prostora. Zahvaljujemo se hrvatskoj državi koja je omogućila da mi Medžlisi nemamo problem izdržavanja plaća i doprinosa za imame, muallime. To je na skrbi državi i zahvalni smo na tome jer da nije toga mnogi medžlisi u Hrvatskoj ne znam kako bi funkcionirali, otvoreno će Vukotić.
Dodaje i kako su pripadnici Islamske zajednice Dubrovniku, u kojem se generacijama rađaju i tu su domaći a ne došljaci, dali veliki doprinos na svim poljima od sporta, kulture, medicine, svih mogućih zvanja i zanimanja. Posebno naglašava prekretnicu u vjerskom životu zajednice koja je nastupila dolaskom aktualnog imama Salkana ef. Herića 1985. godine, kada ‘vjerski život dobiva jednu sasvim drugu formu i intenzivno se razvija’.
– Što se tiče vjerskog organiziranja vjernika muslimana u Dubrovniku ono datira još iz 1929. kada je proučen prvi ezam u skromnim uvjetima sa skromnom zajednicom. U nas je zajednica tri čovjeka i više. Okupili su vjernike, formirali su inicijativni odbor i tada obavili prvu zajedničku molitvu ali bez imama, nisu imali vjerskog kadra. Kasnije dolazi potreba i realizacija kako su se širili. 1933. godine imenuje se prvi imam za tadašnji Džemat dubrovački koji je pokrivao prostor od Dubrovnika do Knina.
Inicijativa da se pokrene taj vjerski život na ovim prostorima datira i ranije. Prema podacima čak početkom 20. stoljeća muslimani su se počeli naseljavati. Kad kažem muslimani, ciljam na muslimane u vjerskom smislu iz BiH jednim dijelom iz Crne Gore i jednim dijelom iz drugih regija. Islamska zajednica može reći da je jedno stoljeće tu, ističe Salkan Herić glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Dubrovniku i nastavlja:
– Prve registrirane doseljenike imamo čak 1916., 1919., a 1934. imamo već jednu zajednicu koja ima svog imama, svog vjerskog predvodnika i koji organizira vjerski život koji je tada bio vrlo složen na način da se vodila velika briga o svim segmentima i onim najmanjim. Recimo ako bi jedan musliman iz Dubrovnika negdje odselio, išla je za njim depeša gdje bi se informirala određena struktura recimo u Drnišu da je on musliman i da mu se osigura život po vjerskim propisima, prvenstveno tu mislim na prehranu.
To je bio period ‘preteča’ svim današnjim ugovorima o pravima vjernika između ostalog i muslimana. Taj prvi imam ostaje do 1942. godine. U Drugom svjetskom ratu počinje malo veća migracija ljudi iz Istočne Hercegovine koji su naseljavali ova područja, dijelom zbog vihora rata a najvećim dijelom zbog ekonomske situacije. Zajednica već počinje dobivati određenu težinu u brojnosti. Vjerski život su odvijali po raznim prostorima sve dok nisu ušli u ovaj prostor i na neki način se ustalili.
– Vjerski život je u tom periodu bio organiziran. Podaci govore kako se do Drugog svjetskog rata vrlo ozbiljno pristupilo vjerskoj organizaciji u Dubrovniku a poseban naglasak je bio na vjerskom podučavanju. Tada se u državnim školama gdje je bilo muslimansko dijete registriralo za vjeronauk i vodilo se računa o vjerskim propisima djece koja imaju drugačiju kulturu u ishrani. To je sve dokumentirano, imamo popise iz tih škola. Ako izuzmemo migracije, ratne peripetije, vladala je jedna pozitivna društvena atmosfera u Dubrovniku i bila je i kvalitetnija nego je sada.
Prava su bila na visokoj razini. Period od Drugog svjetskog rata do 1985. godine kada je u pitanju vjerski kadar bio je vrlo turbulentan. Imamski poziv je bio na vjetrometini ne samo po zakonskoj regulativi nego i unutar samih vjernika jer je strahovit utjecaj bio treba li nam ili ne taj poziv. Prvi imam Derviš efendija Korkut, bila je to znamenita pravnička obitelj, odlazi i zajednica doživljava jedno tramakanje lijevo desno. Tada se vrlo rijetko neki imam ustalio u ovoj zajednici. Kad sam došao 1985. bio sam 16-ti imam. Skoro svih njih 16 je bilo u mandatu koliko sam ja sam, ističe imam dubrovačkog Medžlisa koji je na toj funkciji već 34 godine.
Agresija na Grad
– Moja vizija zajednice u vrijeme mog dolaska bila je da najprije upoznam strukturu odnosno vidim s kim raspolažem, tko su ti ljudi koji su u toj zajednici. Bez plana sam krenuo kucati na vrata, predstavljati se i upoznavati ljude. Te prve tri godine su bile psihološki vrlo složene. Uočio sam da imamima prilaze sa skepticizmom. Primijetio sam još jedan problem vladali su veliki antagonizmi, je li bosanski, hercegovački, zavičajni, pokušao sam ih svesti na minimum. Nastojao sam stvarati zajednicu muslimana a ne zavičajnih klubova i mislim da je uspjelo.
Do agresije na Grad imali smo nekih nesuglasica, a onda je došao rat, situacija nikakva, ostajem opet sam. Mobilizirao sam ljude koji razumiju postrojenje zajednice, novonastale društvene prilike. Krenuli smo ozbiljnije i došli do situacije u kojoj možemo razmišljati o novim projektima, imati drugačiju viziju zajednice muslimana vjernika u ovom gradu – kaže imam Salkan Herić i ističe šest glavnih poluga zajednice.
– Kao glavna poluga je vjeronauk kako u školama tako i u našoj zajednici i u tome smo uspjeli. Među prvima smo ušli u škole jer nam je to zakon omogućio i mislim da smo tada prebrodili jednu veliku krizu jer se stidljivo pristupalo upisu djece na vjeronauk. Bez obzira što će netko drugačije reći vjeronauk treba u školama naravno da to treba modificirati kroz programe, odnose vjeroučitelja sa školama i obratno, odnose s roditeljima.
Vjeronauk je fantastična prilika da se razbijaju predrasude kod mladih. Druga poluga je organiziranje islamskih svečanosti. Imamo godišnje četiri, pet ciljanih svečanosti i to nije cilj samo pomoliti se Bogu, već da ljudi budu u ovom prostoru u mesdžidu, džamiji i upoznaju se. Treći bitan segment je komunikacija sa džematom. Uspostavljen standard treba se održavati. U 2018. sam pored svih drugih obaveza uspio pokucati na vrata i susresti se s 204 obitelji.
Sljedeći segment koji sam sebi zadao kroz cijelo ovo vrijeme je edukacija mladih. Kad sam došao u zajednicu dugo vremena sam bio najmlađi. Mi već 1989. godine imamo organizacijski pristup mladima. Formira se i zbor u početku samo za našu dušu. 1992. osnovali smo još zbor ‘Sevdah’ koji se bavio sevdalinkama. Onda se javila potreba da imamo i Klub islamske mladeži (KIM) i osnivamo ga što je prvi takav klub u RH. U vrlo skromnom prostoru su se sastajali. To je bio jedan zalet mladih i možemo danas reći da ova zajednica više nije zajednica onih koji su pošli u mirovinu pa došli u zajednicu nego imamo mladu obrazovanu vjernički educiranu populaciju koji će sutra preuzeti zajednicu.
– Imamo i mali interni dječji zbor koji se uključuje u naše manifestacije. Peta poluga je vrlo bitna da bi zajednica bila prepoznatljiva, a to je suradnja s vjerskim i društvenim zajednicama. Imamo puno pokazati, bili smo zatvorena zajednica ali smo se otvorili javnosti i ona nas je prepoznala. Danas imamo solidnu suradnju, iako uvijek bi moglo i bolje. Ali to opet zavisi o svima. Danas konačno možemo reći da smo svoji na svome. Težimo boljim uvjetima života. Nemamo adekvatan prostor za mlade i vjeronaučni prostor u medžlisu.
Imamo viziju da nađemo sutra nekakve adekvatnije, pristupačnije i funkcionalnije prostore. Zapravo mi pucamo iznutra. Nama ide ramazan, a skučeni smo. A sve veći broj posjetitelja imamo i mi to jednostavno ne možemo sve primiti. Ovdje u Miha Pracata su nam uredi, klub za mlade, vjeronaučni prostor, prostor za molitvu i posjetitelje. Razmišljamo da nekako sličan ovakav prostor osiguramo na drugoj adresi jer imamo starijih osoba koje ne mogu doći ovdje. Dao sam se u taj plan da proširimo zajednicu u tehničkom smislu kako bi mogla biti još funkcionalnija – ističe imam Efendija Herić zadužen za vjerski život zajednice.
Također, spominju i humanitarnu organizaciju ‘Merhamet’ osnovanu tijekom Domovinskog rata radi skrbi o prognanicima s rubnih područja tadašnje Općine Dubrovnik, a kasnije s početkom rata u Bosni i Hercegovini o izbjeglicama iz BiH. ‘Merhamet’ danas skrbi o potrebitima unutar zajednice. Inače, dubrovačka Islamska zajednica broji skoro 700 upisanih članova, a ono što je posebno zanimljivo – član u ovoj zajednici je cijela obitelj a ne pojedinac.
U monografiji ‘Muslimani u Dubrovniku’ navodi se kako u Dubrovniku i okolici živi oko tri tisuće muslimana, najvećim dijelom Bošnjaka. Njihov doprinos kulturnom, društvenom i političkom životu grada je velik. Nabrajaju imena poznatih osoba iz svijeta kulture poput Hamdije i Izeta Hajdarhodžića, Đela i Ibrice Jusića, književnika Feđe Šehovića… Dubrovački muslimani su sve ove godine uključeni u sve pore gospodarskog i društvenog života grada.
Prvi podignuti nišani
– U našoj arhivi imamo sačuvane dokumente koji govore kako se prvi nišani (nadgrobni spomenici) umrlim muslimanima i to Uzeiru Avdiću i Nusretu Skorupu podižu 1935. godine. Jedan je sačuvan i bit će postavljen kao eksponat u našem budućem muzeju u našim prostorima. Prije dvije godine prolazeći pored Domobranskog groblja ugledao sam nišan, ušao i tamo stoji ime Malkić Avdo on je bio u žandarmeriji, pokopan 1929. godine. Podatak u monografiji da su prvi nišani spomenutih dvoje nije točan, ima i raniji. Ovaj podatak je otkriven naknadno i biti će uvršten u dorađeno izdanje monografije koja će imati i skraćenu verziju na engleskom jeziku – otkriva nam predsjednik Islamske zajednice Fehim Vukotić. Također ističe kako je monografija ‘Muslimani u Dubrovniku’ tiskana 2004. godine prvo takvo izdanje o islamskoj zajednici u Hrvatskoj.
Zbor “Selam”
Počeci zbora ‘Selam’ vezani su za dolazak muallime Džemile Herić, imamove supruge koja je uz održavanje satova islamskog vjeronauka u školama posebnu pažnju posvetila radu s djecom i mladima.
– Odgojili smo već nekoliko generacija glazbeno nadarenih djevojaka. Voditeljica zbora je Džemila Herić, a za glazbenog voditelja angažirali smo profesora glazbenog Denisa Sarića koji je radio s curama i to je podignuto na jedan visoki nivo. Nama je cilj da mladost bude na kvalitetnom mjestu gdje neće dolaziti u iskušenja koja su danas prisutna na svakom koraku. Nastojimo dati svoj doprinos. Imaju nastupe, druženja, izlete imaju termine za vježbu. Prvo su bile cure pa su i mladići htjeli jedno vrijeme pjevati kroz mješoviti zbor međutim žene su dominantnije i izdržljivije. Postižu rezultate, imaju nastupe, poznate su javnosti – o zboru govori predsjednik zajednice Fehim Vukotić.
Kur'an star 450 godina
Predsjednik Islamske zajednice Fehim Vukotić iza sebe ima sedam samostalnih izložbi, a one postavljene unutar zajednice i ne broji. S obzirom na umjetničku crtu ne čudi što će u djelo sprovesti ideju o manjem muzeju u sklopu prostora zajednice.
– U našem posjedu imamo Kur'an star 450 godina. Imamo još četiri rukopisa Kur'ana koji su stari po 200, 300 godina koji će biti dio muzejskog postava. Zamolio sam i neke ljude iz dubrovačkog arhiva da nam pomognu oko toga – kaže Vukotić.
Izvor: Dubrovački vjesnik – slobodna Dalmacija
